evropskireporter.com pokrenut je uz podršku FOSI ROM-a
Put do članstva
Prva stepenica na putu do članstva je
Partnerstvo za mir
Uspostavljen 1994. godine sa ciljem da prevaziđe barijere sa postkomunističkim zemljama centralne i istočne Evrope i kroz dijalog i saradnju osigura mir, NATO program Partnerstvo za mir (PzM) danas predstavlja model bliske i snažne bezbjednosne saradnje NATO-a sa takozvanim partnerskim zemljama, koja podrazumijeva i učešće članica PzM u NATO mirovnim operacijama u svijetu.
PzM je prva stepenica ka članstvu u NATO, a zemlje koje mu pristupe, između ostalog, obavezuju se da će čuvati demokratiju, pridržavati se principa međunarodnog prava, ispunjavati obaveze u skladu sa poveljom UN, uzdržavati se od upotrebe prijetnji ili primjene sile protiv drugih država, poštovati postojeće granice, mirno rješavati sukobe...
Uz to, Crna Gora, koja je u PzM od decembra 2006. moraće da transparentno planira nacionalnu odbranu i njeno finansiranje kako bi se uspostavila demokratska kontrola nad oružanim snagama i razvili kapaciteti za zajedničke akcije u saradnji sa NATO u okviru mirovnih i humanitarnih operacija.
Sve te obaveze nabrojene su u Okvirnom sporazumu koji je predstavnik Crne Gore potpisao zajedno sa ambasadorima 26 članica koji čine Savjet NATO-a. Tek nakon potpisivanja tog sporazuma Crna Gora je formalno postala članica PzM.
Prije toga predstavnik Crne Gore je Savjetu NATO predstavio Prezentacioni dokument u kojem su pobrojane aktivnostima Vojske Crne Gore u kojima želi da učestvuje.
NATO ima dvogodišnji program sa sadržajem aktivnosti (partnerski radni program) u preko 20 oblasti - od politike odbrane i njenog planiranja, vojnocivilnih odnosa, obrazovanja i obuke, do vazdušne odbrane, komunikacije i informativnih sistema, rukovođenja krizom i planiranja vanrednih situacija.
Individualnim programom saradnje Crne Gore i NATO-a definisane se aktivnosti koje je Crna Gora izabrala sa “zajedničkog menija”.
Suština PzM danas je da, uz podršku NATO-a, članice PzM budu bolje osposobljene da djeluju sa NATO vojnim snagama i razvijanje bliže vojne saradnje sa namjerom da se poboljša vojna efikasnost multinacionalnih snaga. To podrazumijeva i frekventniju razmjenu obavještajnih podataka.
Razvijen je i političko vojni okvir kako bi se pojačale konsultacije sa zemljama partnerima u toku eskalacije kriza, koje mogu da zahtijevaju razmještanje mirovnih trupa. Članice PzM tako se ranije uključuju u rasprave oko operacionog plana i procesa prikupljanja vojnih snaga.
Uz to, pri Vrhovnoj komandi savezničkih snaga u Evropi (SHAPE) u Monsu u Belgiji, partnerska ćelija za koordinaciju pomaže usklađivanje PzM obuke i vježbe, a međunarodni centar za koordinaciju pruža obavještenje i planske sadržaje za sve trupe zemalja koje pružaju svoj doprinos u mirovnim operacijama pod vođstvom NATO-a na Balkanu i Avganistanu, a koje ne pripadaju NATO-u.
Poziv da se pridruže PzM prihvatilo je do sada 30 zemalja: Albanija, Jermenija, Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bugarska, Hrvatska, Češka, Estonija, Finska, Mađarska, Irska, Kazahstan, Kirgistan, Letonija, Litvanija, Moldavija, Poljska, Rumunija, Rusija, Slovačka, Slovenija, Švedska, Švajcarska, Makedonija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan.
U međuvremenu, deset zemalja su postale saveznici, odnosno članice NATO-a: Češka, Mađarska i Poljska 1999, a Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija 2004.
Da bi dokazale da su sposobne da uđu u NATO, neke članice PzM, poput Hrvatske i Makedonije, danas imaju po nekoliko stotina vojnika u Avganistanu, dok su Makedonci i u Iraku.
Pored PzM-a, Crna Gora je od juče postala dio i Euro-atlantskog savjeta za saradnju.
EASS omogućava Crnoj Gori da se nađe za istim stolom sa svim članicama NATO i ostalim partnerskim zemljama u procesu konsultacija i saradnje na polju zajedničke bezbjednosti.
EASS je faktički političko-vojni okvir kako bi se pojačale konsultacije sa zemljama partnerima u toku eskalacije kriza, koje mogu da zahtijevaju razmještanje mirovnih trupa. Članice PzM tako se odmah na početku uključuju u rasprave oko operacionog plana i procesa prikupljanja vojnih snaga.
Crnu Goru čekaju još dvije važne faze puta do punopravnog članstva u Sjeverno-atlantskoj vojnoj alijansi:
Intenzivirani dijalog i Akcioni plan za članstvo(MAP).
Obje faze predstavljaju oblike tješnje vojno-političke saradnje NATO-a sa zemljama koje su dio tih programa nego sa ostalim članicama PzM.
“Intenzivirani dijalog”, kojem će se Crna Gora uskoro priključiti pošto je dobila poziv na Samitu NATO-a u Bukureštu 3. aprila 2008. NATO trenutno vodi sa Ukrajinom i Gruzijom, a u MAP-u su Hrvatska, Makedonija i Albanija. Na samitu u Bukureštu Albanija I Hrvatska dobile su poziv za članstvo.
MAP je pokrenut 1999. i koncipiran je tako da pomaže zemljama koje teže da se priključe Alijansi u njihovim pripremama za NATO članstvo.
Devet zemalja - Albanija, Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Slovenija i Makedonija - učestvuju u njemu od samog početka.
Njima se pridružila i Hrvatska u maju 2002. Sedam od ovih zemalja postale su članice tokom 2004.
Učešće u MAP-u ne garantuje buduće članstvo, ali omogućava svim zainteresovanim zemljama da usredsrede svoje pripreme na ciljeve i prioritete koji su dati u planu i da dobiju pomoć stručnjaka NATO-a. MAP pokriva sve aspekte članstva - resurse, informacije, bezbjednost i pravne zahtjeve.
Od članica se traži i “sposobnost i volja da se pruži vojni doprinos Alijansi i da se dostigne nivo saradnje sa oružanim snagama članica”, kao i “odgovarajuće funkcionisanje civilno-vojnih odnosa u skladu sa demokratskim standardima”.
Koliko traje put od Partnerstva do MAP-a pokazuje primjer Hrvatske - učlanila se u PzM 2000, godinu dana kasnije ušla je u fazu Intenziviranog dijaloga, a od 2002. je u MAP-u.
Od 2008. Hrvatska i Albanija su članice, dok Makedonija čeka sljedeću priliku jer je njen ulazak blokirala Grčka zbog spora o imenu te bivše jugoslovenske republike.
Kao dio SFRJ, Crna Gora je sredinom prošlog vijeka već faktički bila članica NATO-a. SFRJ je tokom 50-tih i 60-tih imala vojni pakt sa članicama NATO Grčkom i Turskom za odbranu od eventualne sovjetske agresije.
Taj sporazum, poznat kao Balkanski pakt, bio je jedan u nizu regionalnih saveza koji su inicirale SAD, ali je na kraju propao nakon rasta tenzija između Grčke i Turske zbog Kipra.
Ostali oblici saradnje i partnerstva
NATO-Rusija
Saradnja NATO-Rusija je otpočela 1991.godine u vrijeme kadaje Sovjerski savez prestao da postoji.Rusija je 1994.godine postaladio Partnerstva za mir, dok je tješnja saradnja uspostavljana 27.maja 1997.godine potpisivanjem Osnivačkog akta o međusobnim odnosima, saradnji i bezbijednosti između NATO i Ruske federacije. Aktuelna saradnja se odvija u okviru Savjeta NATO-Rusija koji se sastaje jednommjesečno na nivou ambasadora, dva puta godišnje na ministarskom nivou, dok se, u skladu sa potrebama sastaje na nivou šefova država i vlada. Sastancima Savjeta predsjedava generalni sekretar NATO, dok se saradnja odvija u oblasti borbe protiv terorizma, upravljanja krizama, sprečavanja širenja oružja za masovno uništenje, reforme sistema odbrane, civilne zaštite, naučne saradnje, kontrole naoružanja, logistike i dr.
NATO-Ukrajina
Odnosi NATO i Ukrajina su formalizovani potpisivanjem Povelje o posebnom partnerstvu između NATO i Urajine u Madridu, jula 1997.godine. Posebna Komisija NATO-Ukrajina je formirana na osnovu potpisane povelje i sastaje se na redovnoj osnovi, na nivou ambasadora i vojnih predstavnika. Ukrajina je postala dio Intenziviranog dijaloga sa NATO na sastanku Komisije u Viljnusu, 2005.godine.
Mediteranski dijalog
Mediteranski dijalog je pokrenut 1994.godine od strane Sjeverno-altantskog savjeta u cilju izgradnje i jačanja međusobnog povjerenja kroz konsultacije i saradnju sa država koji nijesu članice Alijanse (Egipat, Izrael, Mauritanija, Maroko, Tunis, Jordan i Alžir), kako bi se doprinijelo jačanju sigurnosti i stabilnosti na Mediteranu i uticalo na mijenjanje pogrešnih percepcija o NATO među zemljama Mediteranskog dijaloga. Zasniva se na bilateralnim odnosima između svake zemlje učesnice i Alijanse, a sastoji se od političkog dijaloga i učestvovanja u posebnim aktivnostima koje obuhvataju saradnju u oblasti nauke i zaštite životne sredine, civilne zaštite, upravljanja krizama, politike odbrane, kontrole granica.
Istanbulska inicijativa za saradnju
Istanbulska inicijativa za saradnju je pokrenuta na NATO Samitu 2004.godine u cilju pružanja pomoći zemljama članicama (Behrein, Katar, Kuvajt i Ujedinjeni arapski emirati) u sljedećim oblastima: reforma sistema odbrane, planiranje i budžetiranje odbrane, borba protiv terorizma, sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje, borba protiv trgovine ljudima i dr.
O CEAP-u 
